Intervjuisao: Džerom Bruks
Ovaj intervju je održan u dva veoma različita navrata. Prvi susret bio je pred publikom uživo u Poetskom centru Unterberg u Devedeset drugoj ulici jedne strašno hladne i kišne januarske večeri; vreme je učinilo trotoare i puteve podmuklim. Utoliko više smo bili iznenađeni veoma brojnom i oduševljenom publikom. Pozorište je bilo skoro krcato. Bio je rođendan Martina Lutera Kinga Juniora; Ačebe mu je odao počast, a zatim je odgovarao na pitanja sagovornika i publike. Novinar i Ačebe su sedeli na bini sa stolom i buketom cveća između njih. Ačebe je bio opušten i zaokupio je publiku pričama o svom detinjstvu i mladosti.
Druga sesija je održana ranog jesenjeg dana u Ačebeovoj kući na prelepom zemljištu u severnom delu Njujorka. Otvorio je vrata u svojim invalidskim kolicima i ljubazno me uveo kroz svoju veliku, urednu dnevnu sobu u svoju radnu sobu – dugačku i usku punu knjiga o istoriji, religiji i književnosti. Tu se nalazi i mali pretrpani sto gde piše.
Ačebe preferira tradicionalnu nigerijsku odeću i više podseća na sveštenika iz njegovog romana “Božja strela” nego na Okonkvoa, junaka iz “Sveta koji nestaje”. Njegov izgled je miran, a oči mudre. Njegovo držanje je skromno, ali kada počne da priča o književnosti i Nigeriji, preobrazi se. Oči počnu da mu svetle; postaje siguran, elegantan i duhovit pripovedač.
Godine 1990. obeležen je Ačebeov šezdeseti rođendan. Njegove kolege sa Univerziteta Nigerije u Nsukki, gde je on profesor engleskog jezika i predsednik emeritus odeljenja, sponzorisale su međunarodnu konferenciju pod nazivom “Orao na Iroku” u njegovu čast. Učesnici su dolazili iz celog sveta da procene značaj njegovog dela za afričku i svetsku književnost. Konferencija je otvorena na dan kada je Nelson Mandela oslobođen iz zatvora, a dan je proglašen državnim praznikom. Praznično raspoloženje vladalo je tokom nedeljnih aktivnosti naučnih listova, tradicionalne drame, igre i banketa. Iroko je najviše drvo u tom delu Afrike i orao se penje u njegovu visinu.
Nepunih mesec dana kasnije, dok je išao ka aerodromu u Lagosu da bi ponovo počeo da radi na mestu predavača u Dartmutu, Ačebe je teško povređen u saobraćajnoj nesreći. Prevezen je u londonsku bolnicu gde je podvrgnut operaciji i proveo je mnogo meseci u bolnom oporavku. Iako je vezan za invalidska kolica, on se u poslednje tri godine značajno oporavio i, na iznenađenje svoje porodice i mnogih prijatelja širom sveta, počinje da izgleda i zvuči kao stari.
DŽEROM
Da li biste nam rekli nešto o porodici Ačebe i odrastanju u selu Igboa, vašem ranom obrazovanju i da li je tu bilo nešto što na vas tako rano uticalo a pravac pisanja?
ČINUA AČEBE
Mislim da je ono što je uticalo na to jeste moje interesovanje za priče. Ne nužno pisanje priča, jer u tom trenutku pisanje priča nije bilo stvarno održivo. Dakle, niste razmišljali o tome. Ali znao sam da volim priče, priče koje je pričala u našem domu, prvo moja majka, a zatim moja starija sestra — kao što je priča o kornjači — sve delove priča koje sam mogao da prikupim iz razgovora, samo iz druženja, sedenja kada je moj otac imao posetioce. Kada sam počeo da idem u školu, voleo sam priče koje sam čitao. Bile su drugačije, ali ja sam ih takođe voleo. Moji roditelji su rano prešli na hrišćanstvo u mom delu Nigerije. Oni nisu bili samo obraćenici; moj otac je bio jevanđelist, veroučitelj. On i moja majka putovali su trideset pet godina u različite delove Igbolanda, šireći jevanđelje. Bio sam peto od njihovo šestoro dece. Dok sam odrastao, moj otac je otišao u penziju i vratio se sa porodicom u selo svojih predaka.
Kada sam počeo da idem u školu i naučio da čitam, naišao sam na priče drugih ljudi i drugih zemalja. U jednom od svojih eseja sećam se stvari koje su me fascinirale. Čudne stvari, čak, o čarobnjaku koji je živeo u Africi i otišao u Kinu da pronađe lampu. . . Fascinantno za mene jer su bile o stvarima udaljenim, i gotovo eteričnim.
Onda sam ostario i počeo da čitam o avanturama u kojima nisam znao da treba da budem na strani onih divljaka na koje je naišao dobri beli čovek. Instinktivno sam stao na stranu belaca. Bili su dobri! Bili su odlični. Bili su inteligentni. Ostali nisu bili. . . bili su glupi i ružni. Tako sam se upoznao sa opasnošću da nemaš svoje priče. Postoji ona sjajna poslovica – da dok lavovi ne budu imali svoje istoričare, istorija lova će uvek slaviti lovca. To mi je palo na pamet tek mnogo kasnije. Kada sam to shvatio, morao sam da budem pisac. Morao sam da budem taj istoričar. To nije posao jednog čoveka. To nije posao jedne osobe. Ali to je nešto što moramo da uradimo, tako da će priča o lovu takođe biti agonije, muke – čak i hrabrosti lavova.
DŽEROM
Bili ste među prvim diplomcima velikog Univerziteta u Ibadanu. Kako je bilo u prvim godinama tog univerziteta i šta ste tamo studirali? Da li se to zadržalo u vašem pisanju?
AČEBE
Retrospektivno, Ibadan je bio velika institucija. To je na neki način otkrilo paradoks kolonijalne situacije, jer je ovaj univerzitetski koledž osnovan pred kraj britanske kolonijalne vladavine u Nigeriji. Ako su učinili nešto dobro, Ibadan je bio jedan od njih. Počelo je kao koledž Londonskog univerziteta, jer pod Britancima ne žurite da radite bilo koju od tih stvari kao što su univerziteti samo tako. Počinjete kao dodatak nekom drugom. Prolazite kroz period starateljstva. Bili smo Univerzitetski koledž Ibadan u Londonu. Tako da sam diplomirao na Londonskom univerzitetu. Tako je to bilo organizovano tih dana. Jedan od znakova nezavisnosti, kada je do nje došlo, bio je da Ibadan postane punopravni univerzitet.
Počeo sam sa naukom, zatim engleskim jezikom, istorijom i religijom. Smatrao sam da su ove teme uzbudljive i veoma korisne. Proučavanje religije mi je bilo novo i zanimljivo jer nije bila samo hrišćanska teologija; proučavali smo i zapadnoafričke religije. Moj učitelj tamo, dr Parinder, sada profesor emeritus Londonskog univerziteta, bio je pionir u toj oblasti. Uradio je opsežna istraživanja u zapadnoj Africi, u Dahomeju. Po prvi put sam mogao da vidim sisteme — uključujući i moj sopstveni — upoređene i postavljene jedan pored drugog, što je bilo zaista uzbudljivo. Takođe sam sreo profesora Džejmsa Velča na tom odseku, izvanrednog čoveka, koji je bio kapelan kralja Džordža VI, kapelan Bi-Bi-Sija, i na dosta drugih moćnih pozicija pre nego što je došao kod nas. Bio je veoma elokventan propovednik. Jednom prilikom mi je rekao: Možda nećemo moći da te naučimo šta ti treba ili šta želiš. Možemo vas naučiti samo onome što znamo. Mislio sam da je to divno. To je zaista bilo najbolje obrazovanje koje sam imao. Tamo nisam naučio ništa što mi je zaista trebalo, osim ovakvog stava. Morao sam da izađem sam. Odeljenje engleskog jezika je bio veoma dobar primer o čemu pričam ovde. Tamo bi se ljudi smejali ideji da će neko od nas postati pisac. To im baš nije padalo na pamet. Sećam se, jednom prilikom je ponuđena resorna nagrada. Postavili su obaveštenje — napišite kratku priču tokom letnjeg raspusta za nagradu odeljenja. Nikada ranije nisam napisao kratku priču, ali kada sam došao kući, pomislio sam: Pa, zašto da ne. Pa sam napisao jednu i poslao je. Meseci su prolazili; onda je konačno jednog dana na tabli bilo obaveštenje koje je objavilo rezultat. Rečeno je da nijedna nagrada nije dodeljena jer nijedna prijava nije bila na nivou standarda. Prozvali su me, rekli da moja priča zaslužuje spomen. Ibadan tih dana nije bio ples koji se igra sa burmutom na jednom dlanu. Bio je to ples koji ste igrali svim svojim telom. Dakle, kada je Ibadan rekao da zaslužujete pominjanje, to je bila velika pohvala.
Otišao sam do predavača koji je organizovao nagradu i rekao: „Rekli ste da moja priča nije dovoljno dobra, ali je bila zanimljiva. Šta nije u redu sa njom? Rekla je: Pa, u pitanju je forma. Pogrešna forma. Pa sam pitao, jel mi možeš reći nešto o tome? Rekla je, da, ali ne sada. Igraću tenis; pričaćemo o tome. Podseti me kasnije, pa ću ti reći. Ovo je trajalo ceo mandat. Svaki dan kada bih je video, pitao bi je da pričamo o formi? Rekla bi: Ne, ne sada. Pričaćemo o tome kasnije. Onda me je na samom kraju videla i rekla: Znate, ponovo sam pogledala vašu priču i zapravo nema ništa loše u tome. To je bilo to! To je bilo sve što sam naučio na katedri za engleski jezik o pisanju kratkih priča. Zaista morate sami da izađete i da to uradite.
DŽEROM
Kada ste završili fakultet, jedna od prvih karijera koju ste započeli bila je emitovanje u Nigerijskoj radiodifuznoj korporaciji.
AČEBE
U to sam ušao uz intervenciju profesora Velča. Pokušao je da dobije stipendiju za mene, za Triniti koledž u Kembridžu, ali nije išlo. Tako da je sledeća stvar bila odeljenje za emitovanje, koje je tek pokrenuto u Nigeriji, sa mnogo ljudi sa BBC-a. Tako sam ušao u to. Nije to bilo zato što sam razmišljao o emitovanju. Zaista nisam imao pojma šta ću da radim kada sam napustio koledž. Zadivljen sam kada razmišljam o današnjim studentima. Oni od prvog dana znaju šta će biti. Mi nismo. Kretali smo se po inerciji. Samo smo znali da će stvari uspeti. Na sreću, stvari su uspele. Nije nas bilo previše. Ne biste to mogli učiniti danas i preživeti. Tako sam ušao u emitovanje i onda otkrio da je deo u kome sam radio, odeljenje za izgovorenu reč, Odeljenje za Razgovore, kako se zvanično zove, zaista bilo prijatno odeljenje. Shvatio sam da je upravo to bila stvar koju sam želeo. Uređivali bi skripte. Narodne govore. Zatim kratke priče. Zaista sam se upustio u uređivanje i naručivanje kratkih priča. Stvari su se dešavale veoma brzo u našoj novonastaloj nezavisnoj zemlji, i ubrzo sam iz ovog uzbuđenja unapređen u menadžment.
DŽEROM
Naslovi vaše prve dve knjige — Svet koji nestaje i Više nije lako — potiču od savremenih irskih i američkih pesnika. Drugi crni pisci – posebno mislim na Pola Maršala- pozajmljuju od Jejtsa. Pitam se da li su Jejts i Eliot među vašim omiljenim pesnicima.
AČEBE
Jesu. U stvari, ne bih previše o tome. Hvalio sam se više nego bilo šta drugo. Kao što sam vam rekao, uzeo sam opštu diplomu, sa engleskim kao njenim delom, i morali ste da pokažete neke dokaze o tome. Ali mi se dopao Jejts! Taj divlji Irac. Zaista sam voleo njegovu ljubav prema jeziku, njegov tok. Njegove haotične ideje činile su mi se baš pravom stvair za pesnika. Strast! Uvek je bio na pravoj strani. Možda je grešio, ali njegovo srce je uvek bilo na pravoj strani. Pisao je prelepu poeziju. Imao je istu vrstu magije kao što sam pomenuo da je čarobnjak imao za mene. Nekada sam smišljao priče sa svime što mi je palo na pamet, bilo čime što je zvučalo zanimljivo. Tako da je Jejts bio takva osoba za mene. Tek kasnije sam otkrio njegovu teoriju krugova ili civilizacijskih ciklusa. Uopšte nisam razmišljao o tome kada je došlo vreme da pronađem naslov. Ta fraza „svet koji nestaje“ učinila mi se sasvim ispravnom i prikladnom.
T. S. Eliot je bio sasvim drugačiji. Morao sam da ga učim u Ibadanu. Imao je neku vrstu svešteničke erudicije — rečitost, ali druge vrste. Učenjak do perfekicje. Ali mislim da je pesma iz koje sam uzeo naslov “Više nije lako”, ona o tri maga, jedna od velikih pesama na engleskom jeziku. Tim ljudima koji su otišli pa se vratili u svoje zemlje „više nije bilo lako“. . . Mislim da je to sjajno – upotreba jednostavnog jezika, čak i kada su stvari o kojima se govori duboko, veoma dirljivo, veoma potresno. Dakle, to je zaista sve. Ali primetićete da posle ta prva dva naslova to više nisam radio.
DŽEROM
Jednom sam čuo vašeg engleskog izdavača Alana Hila kako priča o tome kako ste mu poslali rukopis knjige Svet koji nestaje.
ACHEBE
To je bila duga priča. Prvi deo je bio kako je rukopis skoro izgubljen. Godine 1957. dobio sam stipendiju da odem u London i studiram nekoliko meseci na Bi-Bi-Siju. Sa sobom sam imao nacrt knjige “Svet koji nestaje”, pa sam je poneo da je završim. Kada sam stigao na Bi-Bi-Si, jedan od mojih prijatelja — bilo nas je dvoje iz Nigerije — je rekao: Zašto ovo ne pokažete gospodinu Felpsu? Gilbert Felps, jedan od instruktora Bi-Bi-Si škole, bio je pisac. Rekao sam, šta? Ne! Ovo je trajalo neko vreme. Na kraju su me naterali da to uradim i uzeo sam rukopis i predao ga gospodinu Felpsu. Rekao je, pa. . . u redu, onako kako bih danas uradio da mi je neko doneo rukopis. Nije bio baš oduševljen. Zašto bi on bio? Svejedno ga je uzeo, veoma pristojno. On je bio prva osoba, van mene, koja je rekla, mislim da je ovo zanimljivo. U stvari, na njega je knjiga ostavila tako jak utisak da je jedne subote bio primoran da me potraži i to mi kaže. Otputovao sam iz Londona; saznao je gde sam, nazvao hotel i zamolio me da mu se javim. Kada sam dobio ovu poruku, bio sam potpuno zapanjen. Rekao sam, možda mu se ne sviđa. Ali zašto bi me onda zvao ako mu se ne sviđa. Pa mora da mu se sviđa. U svakom slučaju, bio sam veoma uzbuđen. Kada sam se vratio u London, rekao je, ovo je divno. Da li želite da to pokažem svojim izdavačima? Rekao sam, da, ali ne još, jer sam odlučio da obrazac nije ispravan. Pokušavajući da napravim sagu o tri porodice, pokrio sam previše terena u ovom prvom nacrtu. Tako da sam shvatio da moram nešto da promenim pa sam rekao gospodinu Felpsu, OK, veoma sam vam zahvalan, ali bih voleo da ovo odnesem nazad u Nigeriju i ponovo pogledam. Što sam i uradio.
Kada sam bio u Engleskoj, video sam oglase o agencijama za kucanje; Naučio sam da ako zaista želite da ostavite dobar utisak, treba da imate dobro otkucan rukopis. Pa sam, naivno, iz Nigerije svoj rukopis — uzgred, rukom pisan i jedini primerak na celom svetu — zamotao i poslao jednoj agenciji za kucanje koja se reklamira u Spektejtoru. Oni su ubrzo odgovorili: Hvala vam na rukopisu,usluga će vas koštati trideset dve funte. To je ono što su tražili za dva primerka i novac su morali da dobiju pre nego što bi počeli sa radom. Tako sam poslao trideset i dve funte britanskom poštanskom uputnicom ovim ljudima i od tad više ništa nisam čuo od njih. Prolazile su nedelje, i meseci. Pisao sam i pisao i pisao. Nema odgovora. Ni reč. Bio sam sve mršaviji i mršaviji od neizvesnosti i stresa. Na kraju, imao sam mnogo sreće. Moja šefica u radio-difuznoj agenciji odlazila je kući u London na odmor. Veoma tvrdoglava Engleskinja. Rekao sam joj za ovo. Rekla je, dajte mi njihovo ime i adresu. Kada je stigla u London, otišla je tamo! Rekla je, kakva je ovo glupost? Mora da su bili šokirani, jer mislim da je njihova ideja bila da pošto je rukopis poslat iz Afrike – zaista nema ko da ga isprati. Britanci se inače ne ponašaju tako. Ništa nije bilo otkucano. Manuskript iz Afrike je tretiran drugačije. Dakle, kada se ova žena, gospođa Beti, pojavila u njihovoj kancelariji i rekla: Šta se dešava? bili su zbunjeni. Rekli su, rukopis je poslat, ali carina ga je vratila. Gospođa Beti ih je pitala da vidi otpremnicu? Nisu je imali. Pa je rekla: Slušajte, pošaljite mu ovu stvar, otkucanu, nazad sledeće nedelje, inače ću vas lično tužiti. Tako sam ubrzo nakon toga dobio otkucani rukopis romana “Svet koji nestaje”. Jedan primerak, ne dva. Nije bilo pisma da objasni šta se dogodilo. Moj izdavač, Alan Hil, je verovao da je stvar jednostavno zaboravljena, ostavljena u ćošku i da skuplja prašinu. Ali nije bilo tako. Ovi ljudi nisu hteli da mi to vrate i nisu imali nameru da to učine. U svakom slučaju, kada sam ga dobio, poslao sam ga nazad Hajnemanu. Nikada nisu videli afrički roman. Nisu znali šta da rade s tim. Neko im je rekao: Oh, postoji profesor ekonomije na Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka koji se upravo vratio iz tih mesta. Možda bi mogao da te posavetuje. Na sreću, Don Makre je bio veoma pismen profesor, divan čovek. Kasnije sam ga i upoznao. Napisao je, kako su rekli, najkraći izveštaj koji su ikada imali o bilo kom romanu — sedam reči: „Najbolji roman prvenac od rata“. Tako sam lansiran kao pisac.
DŽEROM
Hajneman je takođe bio zbunjen koliko primeraka treba da se štampa. . .
AČEBE
O da. Štampali su vrlo, vrlo malo. Bio je to rizik. Bilo je to nešto što nisu nikada ranije radili. Nisu imali pojma da li bi iko želeo da ga pročita. Vrlo brzo je izašao iz štampe. Tako bi i ostalo da Alan Hil nije odlučio da će se još više kockati i lansirati broširano izdanje ove knjige. Drugi izdavači su mislili da je to ludo, da je sve to ludo. Ali tako je nastala serija afričkih pisaca. Na kraju, Alan Hil je dobio titulu komandanta Britanske imperije jer je stvorio korpus literature za koju su rekli da je među najvećim razvojem britanske književnosti ovog veka. Dakle, bila je to vrlo slaba iskra, ali napravila je požar.
DŽEROM
Da li ste ikada predavali kreativno pisanje?
AČEBE
Ne.
DŽEROM
Zašto?
AČEBE
Pa, ne znam kako se to radi. Zaista to mislim. Stvarno ne znam. Jedino što mogu reći za kreativno pisanje je da pruža posao piscima. Ne smejte se! To je veoma važno. Mislim da je to veoma važno za pisce kojima je potrebno nešto drugo da rade, posebno u ovim nesigurnim vremenima. Mnogi pisci ne mogu da zarade za život. Tako da im je dragoceno da mogu da predaju drugima kako da pišu. Ali stvarno ne znam kolika je vrednost toga za učenike. Ne mislim da je beskorisno. Ali ne bih želeo da me neko nauči kako da pišem. To je moj ukus. Više volim da naletim na to. Više volim da pokušavam sve vrste stvari, a ne da mi se kaže. Tako se to radi. Uzgred, postoji priča koja mi se sviđa o jednom veoma uglednom piscu danas, koji će ostati bezimen, koji je u mlađim danima učen kreativnom pisanju. Starac koji ga je učio razmišljao je o njemu jednog dana: Sećam se da je njegov rad bio toliko dobar da sam mu rekao: Ne prestaj da pišeš, nikad ne prestaj da pišeš. Voleo bih da mu to nikada nisam rekao. Ne znam. Ja predajem književnost. Lako je meni da uzmem tuđi rad i pričam o njemu.
DŽEROM
Da li je vaš rad preveden na igbo jezik? Da li je važno da se prevede na igbo jezik?
AČEBE
Ne, moje delo nije prevedeno. Postoji problem sa jezikom Igbo. On pati od veoma ozbiljnog nasleđa, koji je početkom ovog veka dobio od anglikanske misije. Poslali su misionara po imenu Denis. Arhiđakon Denis. Bio je učenjak. Imao je ideju da bi jezik Igbo – koji je imao veoma mnogo različitih dijalekata – trebalo nekako da proizvede jedinstveni dijalekt koji bi se koristio u pisanju da bi se izbegli svi ti različiti dijalekti. Pošto su misionari bili moćni, uradili su ono što su želeli da urade. Ovo je postalo zakon. Raniji prevod Biblije na jedan od dijalekata — inače odličan prevod — gurnut je u stranu i Denis je izmislio novi dijalekt. Način na koji je to uradio bio je da pozove šest ljudi iz šest različitih dijalekatskih oblasti. Seli su oko stola i uzeli su rečenicu iz Biblije: U početku stvori Bog . . . ili šta god. Kako to zvuči na vašem dijalektu? A na vašem? I na taj način, oko stola, stvorili su ono što se zove standardni igbo, kojim je prevedena Biblija. Rezultat je neverovatan. Mogu da govorim o tome jer u mojoj porodici čitamo Bibliju dan i noć. Znam veoma dobro Bibliju. Ali standardna verzija ne može da peva. Ne možete ništa da uradite sa njim da zapeva. Teško je. Drvena je. Ne ide nigde. Imamo ga već skoro sto godina, tako da je uspostavio neku vrstu prisustva; stvorio je sopstveni zamah među našim naučnicima. Postoje gramatičari koji sada sede nad jezikom Igbo na način na koji je Denis radio 1906. i diktiraju ga na standardni Igbo. Mislim da je ovo strašna tragedija. Mislim da dijalekte treba ostaviti na miru. Ljudi treba da pišu na onom dijalektu koji smatraju da žele da pišu. U punoći vremena, ovi dijalekti će se sami srediti. Oni su zapravo počeli da to čine, jer su Igbo ljudi oduvek putovali i sastajali se među sobom; imaju način komuniciranja. Ali ovo nije dozvoljeno da se desi. Umesto toga, naučnici su svuda. Zaista me ne zanimaju ovi prevodi. Ako bi neko rekao, želim da prevedem tvoj roman na igbo, rekao bih, samo napred. Ali kada pišem na jeziku Igbo, pišem svoj dijalekt. Pišem poeziju na tom dijalektu. Možda ću jednog dana sam prevesti “Svet koji nestaje” na Igbo jezik. Samo da pokažem šta mislim, iako za mene, budući da sam dvojezičan, izgleda da forma romana ide uz engleski jezik. Čini se da poezija i drama idu uz Igbo jezik.
DŽEROM
Šta mislite, koliko bi pisci trebalo da se bave javnim temama?
AČEBE
Ne postavljam zakon ni za koga drugog. Ali mislim da pisci nisu samo pisci, oni su i građani. Oni su uglavnom odrasli. Moj stav je da je ozbiljna i dobra umetnost uvek postojala da pomaže, da služi čovečanstvu. Ne da presuđuje. Ne vidim kako se umetnost može nazvati umetnošću ako je njena svrha da frustrira čovečanstvo. Da postoji da bi čovečanstvu bilo neprijatno, da. Ali suštinski biti protiv čovečnosti, to ne shvatam. Zbog toga smatram da je rasizam nemoguć, jer je ovo protiv čovečnosti. Neki ljudi misle, pa, ono što on kaže je da moramo pohvaliti njegov narod. Za ime Boga! Idi i čitaj moje knjige. Ne hvalim svoj narod. Ja sam njihov najveći kritičar. Neki ljudi misle da je moj mali pamflet, “Problem sa Nigerijom”, otišao predaleko. Upao sam u razne nevolje zbog svog pisanja. Umetnost treba da bude na strani čovečanstva. Mislim da je Jevtušenko govorio o Rembou, Francuzu koji je otišao u Etiopiju i vratio se sa raznim bolestima. Jevtušenko je za njega rekao da pesnik ne može postati trgovac robljem. Kada je Rembo postao trgovac robljem, prestao je da piše poeziju. Poezija i trgovina robljem ne mogu biti prijatelji. Tu tvrdim.
DŽEROM
Kao autoru jedne od najpoznatijih knjiga na svetu, “Svet koji nestaje”, da li vam smeta što se o vašim drugim knjigama ne govori u istoj meri kao o vašoj prvoj?
AČEBE
Pa, ponekad, ali ne dozvoljavam da to postane problem. Znate, sve one su u porodici; “Svet koji nestaje” je bio prvi koji je nastao i ta činjenica mu daje određenu poziciju istaknutosti, bez obzira da li se u stvari druge knjige ističu drugim određenim vrlinama. “Svet koji nestaje” je neka vrsta fundamentalne priče o mom stanju koja je zahtevala da bude saslušana, da se ispriča priča o mom susretu sa Evropom na meni prihvatljiv način. Ostale knjige ne zauzimaju istu poziciju u mom razmišljanju. Tako da ne zameram da “Svet koji nestaje” dobija svu pažnju. Ako me pitate, da li je to vaša najbolja knjiga? Rekao bih, stvarno ne znam. Ne bih ni želeo da kažem. I čak bih nastavio i rekao, čak ni ne mislim tako. Ali to je u redu. Mislim da je svaka knjiga koju sam napisao pokušala da bude drugačija; to je ono što sam nameravao da uradim, jer verujem u složenost ljudske priče i da ne postoji način da tu priču ispričate na jedan način i kažete, to je to. Uvek će postojati neko ko može drugačije da je kaže u zavisnosti od toga gde stoji; ista osoba koja priča priču će je ispričati drugačije. Mislim na taj maskenbal na Igbo festivalima koji plešu u javnoj areni. Igbo narod kaže, ako želiš da ga dobro vidiš, ne smeš stajati na jednom mestu. Ovom velikom arenom se kreće maskenbal. Igra. Ako ste ukorenjeni na mestu, nedostaje vam mnogo blagodati. Dakle, nastavite da se krećete, a ovo je način na koji mislim da bi svetske priče trebalo da se ispričaju – iz mnogo različitih perspektiva.
DŽEROM
Pitam se da li biste komentarisali bilo kakvu tenziju koju vidite između estetike i političkog angažovanja kao afričkog pisca.
AČEBE
Ne vidim nikakvu tenziju za sebe. Uvek mi je bilo sasvim jasno da nijedna važna priča ne može da nam ne kaže nešto od vrednosti. Ali u isto vreme znam da važna poruka nije roman. Reći da svi treba da budemo ljubazni prema našim susedima je važna izjava; to nije roman. U važnim pričama postoji nešto što nije samo poruka, već i način na koji se ta poruka prenosi, raspored reči, sreća jezika. Dakle, to je zaista ravnoteža između vaše posvećenosti, bilo da je politička ili ekonomska ili bilo šta drugo, i vašeg zanata kao umetnika.
DŽEROM
Da li ste ikada bili iznenađeni, kada putujete po svetu, šta čitaoci vide o vašim spisima ili kako se vezuju za njih?
ACHEBE
Da. Da da da. Jesam. Ljudi mi daju iznenađujuće komentare. Posebno mislim na belog američkog dečaka stidljivog izgleda koji je jednom došao u moju kancelariju — mislim, sedamdesetih godina — na Univerzitetu u Masačusetsu i rekao mi: Taj čovek, Okonkvo, je moj otac!
DŽEROM
Bili ste iznenađeni!
AČEBE
Da! Bio sam iznenađen. Pogledao sam ga i rekao: U redu! Takođe se sećam, druga osoba je rekla istu stvar: u javnoj diskusiji – debati koju smo nas dvoje vodili na Floridi – Džejms Boldvin je rekao: Taj čovek je moj otac.
DŽEROM
Okonkvo?
AČEBE
Okonkvo.
DŽEROM
Da li ste ikada poznavali nekoga po imenu Okonkvo? Kada sam pre nekoliko godina bio u Nigeriji u vašoj poseti, upoznao sam malog mladića koji je bio student na univerzitetu, koji mi se predstavio kao Okonkvo. Mislio sam da je varalica! Da li je to pravo ime?
AČEBE
Veoma uobičajeno ime. O da. To je jedno od najčešćih imena u Igbolandu jer u nedelji Igboa postoje četiri dana, a svaki od njih je nečije ime. Drugim rečima, rođeni ste u ponedeljak ili utorak ili sredu ili četvrtak, ako želite, i dobićete ime – „Sin ponedeljka“, ili „Sin od utorka“, ili „Sin srede, ” ili „Sin od četvrtka”—ako ste Igbo. To znači Okonkvo: to znači čovek rođen na dan nkvo. Prvi dan u nedelji. Ako niste rođeni tog dana, bićete Okeke, Okoje ili Okafo. Ne rade svi to baš tako. Roditelji bi ti mogli dati neko drugo ime, na primer Ačebe; onda više preferiraš da se odazivaš na to. Ali uvek imate ime dana u nedelji kada ste rođeni. Dakle, ime Okonkvo je veoma često.
DŽEROM
Da li vam nedostaje Nigerija?
AČEBE
Da veoma mnogo. Jedan od razloga zašto sam prilično ljut na ono što se danas dešava u Nigeriji je taj što se sve srušilo. Ako odlučim da se vratim sada, biće toliko problema – gde ću naći fizikalnu terapiju i druge stvari koje su mi sada potrebne? Hoće li doktori, koji masovno odlaze u Ameriku, ili svuda u svet – Saudijsku Arabiju – koliko će ih biti tamo? Univerziteti su skoro potpuno izgubili svoje fakultete i retko kada imaju sednice. Dakle, ovo su neki od razloga zašto još nisam uspeo da se vratim. Tako da mi nedostaje. Ali sve to ne mora da bude tako.
DŽEROM
Šta biste savetovali nekome ko obećava u pogledu pisanja? Pretpostavljam da od vas nadobudni romanopisci stalno traže da im date savete, da pročitate njihove rukopise i tako dalje.
AČEBE
Ne dobijam poplavu rukopisa koju bih dobio u Nigeriji. Ali neki uspevaju da me pronađu. To je nešto što razumem, jer početnik pisac želi da bude ohrabren. Ali ja verujem da dobrom piscu zapravo ne treba ništa da mu se kaže osim da se zadrži na tome. Samo pomislite na posao koji ste sebi postavili i uradite ga što bolje možete. Kada zaista uradite sve što možete, onda to možete pokazati ljudima. Ali smatram da to sve više nije slučaj sa mlađim ljudima. Oni rade prvi nacrt i žele da ga neko završi za njih dobrim savetom. Tako da se samo izvlačim iz ovoga. Kažem, nastavi. Odrastao sam uviđajući da nema nikog da mi da savet i da se trudiš i ako nije dovoljno, jednog dana ćeš se pomiriti sa tim. Ne želim da budem taj koji će nekome reći: Nećeš uspeti, iako znam da većina onih koji mi priđu sa svojim rukopisima baš i nisu dovoljno dobri. Ali nikada ne želite da kažete mladoj osobi, ne možete, ili, niste dobri. Neki ljudi bi to mogli da urade, ali ja ne mislim da sam policajac za književnost. Pa im kažem, znojite se, dajte sve od sebe. Nemojte to sami da objavljujete – ovo je jedna tendencija koja postaje sve češća u Nigeriji. Odete i nađete nekoga — prijatelja — da odštampa vašu knjigu.
DŽEROM
Mi to ovde zovemo presa za sujetu.
AČEBE
Da, isprazno štampanje, da. To zaista ima veoma ozbiljna ograničenja. Mislim da jednom kada učinite sve što možete sa rukopisom, pustite ga da nađe svoj put u svetu.
S engleskog preveo Nikola Gazdić