Ugledni Narti – Urizmag, Hamic, Soslan i Batraz –
kretoše na daleki pohod, predvodeći mnoštvo drugih Narta.
No, tek što izjahaše iz sela neko se glasno zapita:
– A što ne bismo poveli i Sirdona? S njim je svugde ve-
selo!
Na to jedan od mlađih Narta reče:
– Sačekajte me, idem po njega.
– Dobro, čekaćemo – odgovoriše Narti. – Samo požuri!
Pojaha momak nazad u selo, dojaha do Sirdonovih vrata i
viknu:
– Hej, Sirdone! Jesi li kod kuće? Pomoli se!
– Ovde sam – odazva se Sirdon, izađe, i kaza mladiću:
– Slušaću te ako si spreman da mi kažeš nešto dobro.
– Najvrliji Narti su pošli u daleki pohod i hoće da im se
pridružiš – reče mladić.
Poćuta Sirdon, zamrači mu se lice, pa reče:
– Kako? Svi znate da nemam konja.
– Ne pričaj, Sirdone, o tome. Zar naši konji nisu konji?
Zar mi nismo mlađi od tebe? Mi na njima, ti pešice, ti
pešice, mi na njima, tako ćemo i stići.
– Dobro, videćemo kako će to ispasti – reče Sirdon. Zade-
nuvši za pojas skute svoje dolame, stiže on Narte na dogo-
vorenom mestu i oni krenuše u pohod.
Prođoše dva dana: Narti u sedlu, a Sirdon za njima pešice.
Konačno, obrati se on mladim Nartima:
– Hej, momci, ne držite reč! Obećali ste mi konja, a niko
mi ga ne ustupa. Umorio sam se i ne mogu više peške. Šta
imate da kažete?
– Ko ti je rekao da ćemo ti ustupati naše konje? – upi-
ta Urizmag. – Kome treba konj, taj na njemu polazi od svoje
kuće.
– Mladić koga ste mi poslali mi je to obećao – ljutito
reče Sirdon.
Narti mu ništa ne odgovoriše. Poigravaju oni na svojim
prekrasnim konjima po zelenim lugovima i zadirkuju ga.
Neko mu u punom galopu uzima štap ili skida kapu s glave,
a neko, ne bi li ga još više narezilio, džigituje oko njega
na konju.
Oćuta Sirdon, misleći: „Nećete se dugo smejati; doći će
red da se i ja smejem vama.”
Jašu Narti dalje, a Sirdon im opet govori:
– Prekršili ste obećanje. Terate me da pešačim.
Tada mu momak koga behu poslali po njega reče:
– Ti ne govoriš istinu! Ko je obećao da će ti ustupiti
konja?
– Ti – odgovori mu Sirdon.
– Lažeš, Sirdone. „Ti pešice, mi u sedlu, mi u sedlu, ti
pešice”, bejah ti kazao. Kako ti obećah, tako i biva. Gde ti
guliš pešice, mi jezdimo na konju, kuda mi u sedlu, tamo
ti peške. Sve po dogovoru!
Shvati Sirdon da je prevaren, zatrese glavom i ućuta.
Daleko stigoše Narti, sve do široke reke. Više od svih
uznemiri se Sirdon: kako će, pešak, preći tako prostranu
vodu?
Urizmag mu reče:
– Drži se, Sirdone, za rep mog konja; pomoći ću ti da se
prebaciš na onu obalu.
Uhvati se Sirdon za rep Urizmagovog konja i tako zapliva-
še. Behu daleko od obale kad Urizmag upita Sirdona:
– Reci, Sirdone, kada i gde treba čovek da seče nokte na
rukama i nogama?
– Nek ih seče tamo gde se seti – odgovori Sirdon.
Zaustavi tu Urizmag svog konja i poče seći nokte. Prvo ih
podseče na rukama, a potom skide obuću i poče ih kratiti
na nogama. Dok se, ne žureći, on bavio time, Sirdon se gr-
čevito držaše konju za rep a talasi ga bacahu čas na jednu
čas na drugu stranu – a kako bi i moglo biti drugačije! I
tek pošto Urizmag okonča svoj posao i podbode svog konja
stiže i ozebli i mokri Sirdon s njim do druge obale.
Pojahaše Narti dalje. Jahali su tako dugo da se Sirdonu
obuća izlizala. Pope se on tada na visoko brdo i reče:
– Zbogom, nartski ratnici, ja ostajem ovde. Daće Bog da se
s velikim plenom vratite u nartsku zemlju, na Trg deobe.
Ali kada se budete vraćali i kada vas nartske devojke budu
očekivale stojeći na bregu i kada, prebrojavši vas, budy
videle da jedan nedostaje, reći će: „Izgleda da su proda-
li svog druga, i sada idu da dele što su dobili za njegovu
glavu.”
Tada Urizmag reče:
– Istinu kazuješ. Jasno, moramo te svaki od nas redom uzi-
mati na konja.
Tako i učiniše. Po redu, Sirdon je sedeo iza sedla sva-
kog Narta, i svakom je, ulučivši priliku, krišom uzimao
ognjilo. I mada čuvarni Urizmag poneo beše tri kresiva:
jedno o boku, okačeno o gornji pojas, drugo pod dolamom, o
nižem pojasu, a treće pod ašom sedla, nijedno ne izbeže
veštim rukama Sirdonovim. A kada Narti zađoše u hlad-
nu noć i zastadoše da počinu, Urizmag reče mlađima:
– Hajde, momčadijo, u lov, možda će nam Afsati poslati
štogod da utolimo glad.
Požuriše mladići da ispune njegov nalog – i evo već vuku
trup jelena. Brzo sakupiše drva, a kada htedoše da upale
vatru, nijedan ne mogaše pronaći svoje ognjilo. Ču Uri-
zmag kako zbunjeno traže svoja kresiva, osmehnu se i reče:
– Jasno, zabavljajući se sa svojim mladim ženama, kao da
ste pamet ostavili kod kuće! Ko još kreće u pohod sa samo
jednim ognjilom? Uzmite starce za primer: ja o pojasu uvek
imam… – i maši se za pojas, kad od ognjila ni traga ni glasa.
Smete se stari Urizmag, krenu rukom pod dolamu, traži po
nižem pojasu, ali ni tamo ga nema.
– Eto – reče Urizmag – šta se sve ne događa!… Ali imam ja
i treće – pod ašom mog sedla. Hajde, momci, trk po njega i
donesite ga.
Potrčaše momci, donesoše ašu. Debela kao masna, zakla-
na ćurka, čvrsto beše zamotana. Razmota je Urizmag, ali
ognjila ni tu ne bi.
Za to vreme Sirdon se spusti u jarugu i nakupi hrpu suve
trske, kao da bi da upali vatru, na šta mu Urizmag reče:
– Hej, Sirdone, da nisi upalio vatru? Ako jesi, prenesi
nam je.
– Gle, nabeđenih „veličina”, šta im sve pada na um! Hoćete
da se prsite u sedlu a da vam ja u svojim skutima donosim
žar? Nema ovde vatre.
Ražalostiše se Narti:
– Šta da radimo? – zbunjeno pitahu jedni druge.
Tada Urizmag u daljini ugleda vatru. I opet reče Sirdonu:
– Znaš šta, vidiš ono svetlo? Idi tamo i donesi nam
žara.
Sirdon ne reče ništa, pođe na stranu gde se videlo svetlo,
ali se vrati s pola puta i reče Nartima da je video kuću,
da je lupao na vrata, ali da mu niko nije otvorio i da se na
njegovo dozivanje niko nije odazvao.
Tada jedan mladić pođe u pravcu svetla. Dugo je išao i na
kraju došao do kuće. Na njegovo lupanje pojavi se sedam di-
vova. Vrlo se obradovaše kad ugledaše mladog Narta.
– Onog ko ište vatre ne teramo s praga – rekoše i pozvaše
ga unutra.
Uđe mladić, no tek što sede na klupu sazdanu od tesanih
klada, sipahu divovi tutkalo buramaz pod njega, zalepiv-
ši ga tako da nije mogao mrdnuti.
Dugo čekahu Narti da se momak vrati no ga ne dočekaše, pa
za njim poslaše sledećeg, najmlađeg.
No i njega posadiše divovi pored prvog. Tako su jedan za
drugim mladići išli po vatru, ne vraćajući se. A potom
krenuše stariji da spasavaju mlade. Prvi pođe Soslan,
ali i on se nađe na klupi. Isto zadesi i Hamica. Dugo če-
kaše Urizmag povratak brata pa na kraju i on krete da ga
traži. Prišavši domu divova Urizmag povika:
– Hej, ako tu ima neko živ, nek proviri napolje.
Odmah mu divovi izađoše i rekoše:
– Verovatno tražiš svoje mlade? Ne uzbuđuj se, uskoro će
izaći. Budi nam gost, hoćemo da te počastimo vrućom ra-
kijom. Već je odavno grejemo za goste. Zato su se i zadržali
tvoji mladi. Ne ustručavaj se, uđi.
„Ne bi bilo loše”, pomisli Urizmag, „na ovakav umor po-
piti jedan rog rakije.”
Stupi i on u kuću divova, i vide sve Narte kako, kao na
gozbi, sede jedan pored drugog na klupi. No ljutito gledaju
Urizmaga – niko se ne podiže da ga pozdravi, kako običaj
nalaže. Ne dopade se to Urizmagu i on se, takođe ljutito,
spusti na klupu pored ostalih, gde se i on zalepi.
I tako, ubledelih lica, tužnih, velikih očiju, jedan uz
drugog kao skamenjeni sede ljubitelji pohoda, slavni Nar-
ti. A u ogromnom kotlu ključa voda u koju bi divovi da ba-
caju Narte. I sedmorica njih, jedan jači od drugog, na gor-
skom kristalu oštre noževe. Gledajući to i slušajući zvek
]čelika, Nartima srca zamiru od predsmrtne hladnoće.
A Sirdon na odmorištu upali vatru, odra jelena koga su
ulovili nartski momci, napravi ražnjiće i dobro se po-
gosti. Bubrege sa lojem ispeče odvojeno i obesi o svoje br-
kove – na svaki po jedan. Kad se bubrezi ohladiše, pođe
i on kamo behu otišli Narti. Došavši do doma divova,
povika:
– Kud ste se deli, gordi Narti? Jasno, opet punite svoje
stomake, a mene ste ostavili samog u tamnoj šumi! A šta
ako me medved rastrgne ili me vukovi pojedu? Nećete se
pojaviti ni da me pogledate.
Na njegovu galamu izađoše divovi i rekoše:
– Dobrodošao u naš dom. Bićeš nam gost – sedećeš za sto-
lom sa ostalim nartskim gostima.
Ali im Sirdon odgovori:
– Ni govora! Zar bih se ja usudio da sedim sa njima? Oni su
moji aldari, gospodari. Zar bi mi oni to dozvolili? No,
bolje vi pozovite ovamo njih!
Ne složiše se divovi da pozovu Narte i – hoćeš-nećeš –
Sirdon morade ući unutra. Videvši, međutim, svoje saple-
menike kako nepokretni sede jedan pored drugog na klupi,
Sirdon shvati da se oni tako ne koče bez razloga. Stojeći
blizu vrata da ga Narti vide i zadirkujući ih, poče on ob-
lizivati jelenje bubrege koji su mu visili o brkovima.
Ponovo ga divovi ponudiše da sedne uz druge Narte.
– Već sam vam kazao da meni ne spada da sedim sa njima. No
ako imate kačicu bez dna i napunite je pepelom, na takvom
sedalu i inače uvek sedim.
Učiniše divovi kako Sirdon reče. Uzeše kačicu bez dna,
napuniše je pepelom koji zališe buramazom. Smeštajući
se Sirdon neprimetno nagnu kačicu i, pošto ona nemaše
dno, pepeo se prosu a s njim isteče i čarobni lepak. Potom
se Sirdon udobnije smesti na svom sedištu, a divovi za-
podenuše razgovor sa njim:
– Kaži, kako u vašem kraju biraju najmasniju stoku za
klanje?
– Kod nas – odgovori Sirdon – kada hoće da izaberu naj-
masniju stoku, pređu rukom po zadnjem delu vrata. Ako je
mek, znači da je to goveče masno i pogodno za klanje.
Poslušaše ga divovi i počeše redom opipavati vratove
svih Narta. Najdeblji beše u Soslana i divovi rešiše da
je od svih Narta on najmasniji. Odlepiše ga od njegovog
mesta i položiše na sto, kao živinče spremno za klanje.
I baš kad su hteli nožem da ga zaseku, skoči Sirdon i po-
vika:
– Hej, vi, koji ste se po celom svetu proslavili proždr-
ljivošću! Šta radite? Lepo se vidi da brinete samo o
svom trbuhu.
Začudiše se divovi što se Sirdon ne beše zalepio i što
je tako lako skočio sa mesta. Zgledaše se, zbuniše, i odgo-
voriše:
– Pa naravno da se brinemo o svom trbuhu. A o čemu bismo
drugom?
– Vala baš. Niste čak ni pokušali da saznate zašto su
svi ovi ljudi došli k vama, već ste se odmah bacili na svoj
uobičajeni posao.
– Onda nam ti kaži zašto su došli – rekoše divovi.
– E, pa ovako – reče Sirdon. – Među Nartima beše izbio
spor oko toga koje je kovačko oruđe najvažnije. Zato su vam
i poslali svoje najpoštovanije ljude kako biste vi razre-
šili taj spor.
Ne izdrža najstariji vajg i reče samouvereno:
– Kazaću kako jeste: u kovačnici je najvažniji nakovanj.
– Nije, mehovi su važniji – usprotivi se drugi. – Da nema
njih, šta bi ti: ustima duvao? – nadmeno reče mlađi.
– A mašice? – upade treći. – Hoćeš li golim rukama da
hvataš usijano gvožđe?
– A da nije čekića? – besno graknu četvrti. – Da nećeš mo-
žda pesnicom da kuješ usijani metal? Čekić, čekić je naj-
važniji! – vikaše, trudeći se da nadjača sve ostale divove.
I Sirdon ga podrža:
– To si, bratac, tačno rekao. I zašto svi oni tako gala-
me kad ništa ne razumeju. A najbolje neka na sebi ispitaju
šta je u kovačnici najvažnije – reče ugledavši u rukama
tog diva čekić.
Sirdonove reči legoše vajgu kao melem na ranu. Udari on
čekićem po glavi jednog od svoje braće, i taj se složi mr-
tav. I tada se – dabogda se tako poneli svi tvoji neprija-
telji – baciše divovi jedan na drugog, grabeći sve što im
\dođe pod ruku, zadajući jedni drugima teške rane. A ako bi
kome oružje ispalo, Sirdon bi mu ga dodavao, govoreći:
– Kakav ti je strašan udarac zadao brat!
Posle tih reči tuča se rasplamsa još većom silinom. Vi-
devši kako divovi jedan za drugim izdišu, Narti udahnu-
še, i iskra života im ponovo zasija u očima.
Divovi se uzajamno utamaniše.
Za to vreme Sirdon nije oklevao: zajedno sa Soslanom va-
dio je vodu iz kipućeg kotla i sipao na klupu sa Nartima
sve dok ne uspeše da se oslobode. No, ne pođe im to lako za
rukom. Na klupi ostavljahu ošurene komade mesa, te se, kad
uzjahaše svoje konje, morahu kriviti i krečiti u raznim
pravcima, na šta im se Sirdon podsmevaše govoreći:
– Uh, uh, gordi Narti, sa svoje nadmenosti ni u sedlu ne
sedite kao običan svet.
Uvređeno ga Narti slušahu kako se šegači sa njihovim
mukama. Ljuti, saviše do zemlje visoko drvo i vezaše ga
brkovima za njegov vrh, pa otpustiše drvo. Visi Sirdon
sa drveta i govori sebi:
– Sad sam, izgleda, propao.
No, najednom ugleda on kako pastir goni stado balgajskog
aldara. Zvižduće pastir, ali videvši Sirdona na drvetu,
prestade da zviždi.
– Tako ti Boga, čoveče, šta tu činiš? – povika on odozdo,
zabacivši glavu.
– Bolje ti idi svojim putem – reče mu Sirdon. – Ako ti to
kažem, molićeš me da dođeš na moje mesto.
– Kunem ti se da neću. Samo budi milostiv i reci mi šta
tu radiš?
– Očito se od tebe ne može otresti. S ovog drveta se vidi
kako Bog na nebu mlati pšenicu. I to mi je tako zanimlji-
vo da sam, od kako sam to video, prestao i da jedem i da
pijem.
– Budi milostiv prema meni, dobri čoveče – reče pastir.
– Nije mi se dosad dalo da vidim Boga, dozvoli da ga samo
jednom pogledam.
– Eto, rekoh ja da ćeš moliti da dođeš na moje mesto – reče
Sirdon.
A pastir poče da se kune da će samo krajičkom oka pogleda-
ti Boga i potom ponovo pustiti Sirdona na njegovo mesto.
Tada kao nevoljno reče Sirdon:
– Dobro, savij drvo i pomozi mi da se odvežem.
Savi pastir drvo i odveza Sirdona.
– A sada ću ja tebe vezati za vrh drveta. Treba vezati čvr-
sto, jer bi se, ako ne budeš dobro vezan, ugledavši Boga
mogao survati s drveta.
Zameniše mesta, te, nakon što zaveza radoznalog pastira,
otpusti Sirdon drvo. Ispravi se drvo, a na vrhu visi pa-
stir. Gleda nebo, no Boga, naravno, nigde ne vidi. I s vrha
viče Sirdonu:
– Boga nigde ne vidim, a i vid mi je slabiji nego pre.
A odozdo mu Sirdon odgovara:
– O, toploto mog ognjišta, ne žuri previše. Ako ostaneš
još malo na vrhu drveta oči ti baš ništa neće videti.
Ostavi on pastira da visi na vrhu drveta, a sâm potera
stado balgajskog aldara u Zemlju Narta.
Goni Sirdon stado pored velikog Nihasa, na čuđenje svih
tamo okupljenih Narta.
– Gle, naš obešenjak Sirdon opet doterao celo stado. A mi
mislili da je stradao!
Sirdon im odgovori:
– Evo vam plena, delite ga. Koliko puta ste me nazivali
nikakvim, a ispada da ste sami takvi. Koliko u Balgajskoj
stepi pase stada bez pastira! Stvarno treba nazvati ni-
kakvim onog ko odatle ne dotera nijedno živinče za klanje.
Narti se tada opet uzrujaše, sedoše na konje i udariše pu-
tem u Balgajsku stepu. No nabasaše na družinu balgajskog
aldara koja beše krenula da traži svog pastira.
Sudariše se Narti s balgajskim ratnicima, započe boj,
dobro se pobiše, a na kraju se vrli Narti vratiše kući
praznih ruku.
Shvatiše tad oni da se Sirdon opet sa njima našalio. I
da bi mu se osvetili, pođoše na pašnjak i Sirdonovom
konju odrezaše gubicu.
Saznade Sirdon za to, pođe i on na pašnjak i odreza repo-
ve svim nartskim konjima. A kada dođe vreme da se stado
dogna sa ispaše u selo, izađe on da posedi na Nihasu.
I vide Narti: dogone stado sa ispaše, a među konjima je i
Sirdonov konj. Počeše se kikotati, i daveći se od smeha,
upitaše Sirdona:
– Pogledajde, Sirdone, kako se tvoj konj smeje! Čemu li se
tako smeje?
– Pogledajte pažljivo šta on vidi pred sobom. Po svemu
sudeći, ima čemu da se smeje.
Pogledaše Narti i videše: njihovi konji behu postali
bezrepi.
Ne beše jednom da se Narti naljute na Sirdona i nije im
jednom došlo da ga ubiju. No kome bi pošlo za rukom da
pogubi Sirdona!? Da ga u morsku bezdan bace, i odatle bi
izašao suv. Eto zašto su ipak voleli svog obešenjaka
Sirdona, Gatagovog sina.
Umeo je on sa njima da zbija šalu.